
"Ko se igrao sa našim brojačem poseta?" - sav zapenjen upao je gen.dir.dr.mr.prim.doc. Miroslav Ilić u naše prostorije. Goran i ja kao predani radnici u tom trenutku smo baš spuštali flaše, i kako naš šef ima gromoglasan glas, i one su napravile "Krc!".
"Kako, šefe, da se neko igra sa time; morao bi biti stvarno..." - pokušali smo da razgovor održimo van troškovnika za ovu godinu.
Ne znam ko je, ali kad ga nađem ima da mu pevam "Selo moje lepše od Pariza" na uvce, i to dok je na stolu! - urlao je prikriveni panker - naš plan je uspeo.
"Stvarno nisko, šefe...mora da su to neki teroristi. Da li ste se zamerili nekom kompjuterašu u poslednje vreme?" - toliko smo se opustili što troškovnik nije na menuju, da smo bez glasa dogovorili još jednu turu.
"Hristo, kada mi dodješ pod ruke..." - iz pristojnosti nećemo citirati nastavak rečenice.
Njega ću da oderem, a vas dvojica ponovo da sastavite troškovnik za ovu godinu...I ovaj put - bez helikoptera i puteva na Haiti... - izogovorio je okrećući se.
"Hulja" - izlete jednom od nas dvojice, a zbog lične bezbednosti, nećemo reći o kome se radi...Ipak je neko svirno counter - nemoguće da smo toliko popularni...ili...možda...